Sportski moral – od Dugopolja do Buja
Piše: Elvis URAVIĆ istraSport.eu
Ovotjednu kolumnu „isprovocirala“ su dva događaja i biti će nešto kraća nego obično. Pitanje sportske etike oduvijek je „siva zona“ kada se treba uspostaviti granicu između sportske drskosti i običnog bezobrazluka.
Prvi događaj je situacija koja se dogodila u Dugopolju, na utakmici FAVBET Druge HNL. Za one koji ne znaju, napadač Sesvete realizirao je jedanaesterac na rezultatu 2:1 za Dugopolje, ali ga suci nisu registrirali/priznali.
Otići u objašnjavanje niza pogreški koje su spomenuti suci napravili potrajalo bi, vjerojatno sve do dana kada su aplicirali za taj poziv, ali veoma je zabrinjavajuća reakcija označenih igrača Dugopolja.
Dakle, trojac gestikulira prema sucu kako pogotka nema. Pokušajte si samo zamisliti koliko mozak tih ljudi može biti zatrovan kompetitivnošću kada pokušavaju „zanijekati“ pogodak. Pokušajte si zamisliti koliko opsjednut rezultatom moraš biti da pokušaš „sakriti“ pogodak na, ne dižimo stvari u nebesa, utakmici 12. kola drugog nogometnog ranga u Hrvatskoj.
Nemojte opravdavati taj debilizam profesionalizmom ili „biznisom“. Iako, tu ligu igraju većinom profesionalci, to je i dalje liga u kojoj se može dogoditi „rupa“ u mreži. Dalje, oni koji to pravdaju frazom „to je ipak biznis“ moraju znati da su novci koje ti dečki primaju za igranje te lige (jedva) dostatni tek za normalan život. Svima je to tek odskočna daska za eventualni „pravi“ profesionalizam.
I zaista, nakon nekoliko puta pregledavanja ove snimke, logično se zapitati: Tko je te dečke sportski odgajao? Tko im je na treningu rekao ili pokazao da je u redu ukrasti? Da li stvarno treneri u omladinskim pogonima diljem države toliko „trče“ za rezultatom da odgajaju sportski nenormalnu djecu? Da li je ovakva većina ili su to tek „kukolji u žitu“?
No, pustimo dečke, da im se ne štuca. Miroslav Bojko trener je Dugopolja, osoba sa UEFA PRO licencom. Zašto on, obrazovan i elokventan kada je u pitanju sport, nije pozvao izgubljenog suca Krečaka i objasnio mu kako je rezultat 2:2, a ne 2:1. „Nije to njegov posao“, reći će neki. „Nije ničiji posao“ ni dignuti se starijoj osobi u autobusu, ali je stvar osobne kulture.
Kada pitanja i zaključci izvedeni iz njih gotovo „isprže“ mozak, dogodi se i druga priča, utakmica u Bujama. Susret šestog kola Prve ŽNL Istra u kojoj ponovljenu utakmicu igraju Buje i Ližnjan.
Obzirom na način kako je sastavljen zapisnik nakon prekinute utakmice, Buje su, da su htjele forsirati pravilnik, mogle pobijediti utakmicu 3:0 bez borbe. Tehnički, Ližnjanci su napustili teren u prvom susretu, igranom do 24. minute, iako to faktički nije tako.
No, poznavajući Paola Barba i Valtera Dragolina, čelne ljude bujskog kluba, ali i trenera Dalibora Viškovića, ne čudi da su odlučili igrati novu utakmicu. Međutim, znali ili ne trenera Ližnjana Damira Pačića, postupak njegove momčadi čudi/iznenađuje/oduševljava.
Njegovi su momci „pustili“ pogodak domaćinu kako bi ponovljena utakmica započela za 1:0, koliko je i bilo u trenutku prekida prve utakmice. To je, dragi čitatelji, sport. To je ono što moramo učiti mlađe naraštaje. Da je važnije, ne ponekad, nego uvijek, biti čovjek od osvajanja tri boda. Zato, kapa do poda svim uključenima u tu ideju.
Okončajmo sa jednim od najdražih citata (vlasnica istog je bosanskohercegovačka novinarka Marina Mlinarević Sopta) autoru ovih redaka kojeg bi trebalo pročitati svim igračima i treneru NK Dugopolja:
Znaš, proći će jednom sve. I ratovi prolaze. Doći će i proći zemlje, ustavi, poretci, političari, uguzbe za poslove. Samo jedno nikad neće proći. Saznanje da si bio pička, onda kad si mogao biti čovjek.
